Produžena odgovornost proizvođača štiti okolinu od opasnog otpada - Zemlje regije različitim tempom prilagođavaju evropsku praksu

Narednih godina očekuje se da zemlje regije još jače i transparentnije urede oblast upravljanja otpadom, sa posebnim fokusom na produženu odgovornost proizvođača u oblasti posebnih tokova otpada, jer i Evropska unija povećava ciljeve koje treba ispuniti kada je riječ o ovim ekološkim pitanjima.

Na regionalnoj konferenciji "Zaštita životne sredine – Upravljanje otpadom", koju je juče u Beogradu organizovala Američka privredna komora u Srbiji (AmCham) mogla su se čuti iskustva Srbije, BiH i Slovenije u oblasti upravljanja otpadom, koji izazovi ih prate i šta je ono što je potrebno posebno urediti kako bi bile zadovoljne sve tri strane: država, privrednici i građani.

Dragan Dilparić, potpredsjednik Odbora za životnu sredinu AmCham i predstavnik kompanije Gorenje, koji je bio i moderator konferencije, rekao je kako je u Srbiji situacija takva da je postojeći model državne kontrole naplate eko naknada i raspodjele podsticaja reciklerima u praksi naišao na brojne izazove i nije dao očekivane rezultate.

- Nakon više od sedam godina pokazalo se da postojeća zakonska regulativa ima niz slabosti u dijelu upravljanja posebnim tokovima otpada, što se u praksi negativno odrazilo kako na proizvođače koji plaćaju naknadu, tako i na korisnike podsticajnih sredstava – reciklere. S jedne strane visoke naknade koje su i do 12% u cijeni proizvoda, kao i nepoštovanje zakonske regulative svih obveznika plaćanja naknade, stvorili su nelojalnu konkurenciju među proizvođačima i umnogome otežavaju poslovanje svih društveno odgovornih kompanija. S druge strane, nema adekvatnog sistema koji uklanja ovaj otpad iz životne sredine, a neredovna dodjela podsticajnih sredstava otežava poslovanje reciklažne industrije.

Zato se Dilparić zalaže za redizajn zakonske regulative i da se kroz produženu odgovornost proizvođača, uz adekvatnu kontrolu države, obezbijedi da se upravljanje posebnim tokovima otpada uredi na način koji će biti održiv i transparentan.

Ivan Karić, državni sekretar u Ministarstvu zaštite životne sredine Srbije, rekao je da se to ministarstvo nije bavilo pitanjima otpada u prošloj godini i da će 2019. biti "godina otpada", kada se očekuje usvajanje najvećeg dijela legislative.

- Polovinom 2018. godine imaćemo jednu neformalnu verziju pregovaračkog tima i očekujemo da kroz kvalitetnu diskusiju razmotrimo sva pitanja na ovom polju. Neophodna je saradnja privrede i države, a radne grupe će učestvovati u pripremi više pravilnika - rekao je Karić, navodeći da će Zeleni fond naredne godine biti u punom kapacitetu.

Sandra Kamberović iz Udruženja industrije otpada Srbije "Hrabri čistač, rekla je da iako je rok za donešenje zakonske regulative pomjeren za 2019. godinu, ima mjesta optimizmu, jer će doći do većeg prostora za analizu, kako bi se definisalo koji model upravljanja posebnim tokovima otpada je najpogodniji.

- Sada su nezadovoljni i proizvođači i recikleri, zbog loše zakonske terminologije. Izmjene zakona koje su na snazi godinu dana trebalo je da definišu posebne modele finansiranja i upravljanja posebnim tokovima otpada.

U Udruženju Hrabri čistač se, kako je navela Kamberović, zalažu za tržišnu utakmicu među operaterima.

Predsjednik AmCham Odbora za životnu sredinu Dragan Lupšić je naglasio da je "neophodno da kroz sinergiju napora države, privrede i lokalnih samouprava doprinesemo razvoju propisa i njihovoj primjeni, kako bi Srbija dostigla poželjne i održive ekološke ciljeve."

- Bilo bi korisno u cijelosti ustanoviti princip produžene odgovornosti proizvođača, kojim se odgovornost ne završava samo u trenutku puštanja proizvoda na tržište, već se produžava i nakon njegovog korišćenja, sve do trenutka kada nastaje otpad. Ovaj princip je najefikasniji i primjenjuje se u svim državama EU - rekao je Lupšić.

Direktor slovenačke firme Zeos, Emil Šehić, naveo je kako su oni postigli ciljeve koje je Slovenija postavila u oblasti upravljanja posebnim tokovima otpada. Od 2005. kada su osnovani, oni su se razvili u operatera za elektronski i električni otpad, kao i za baterije i akumulatore.

- Imali smo poteškoće u implementaciji, jer je bila nelojalna konkurencija među reciklerima, kao i pitanje vlasništva u pojedinim operaterima. Recikleri su bili prisutni u vlasništvu operatera, a to dalje znači da je sisitem stao u određenom trenutku, jer nije bilo novca za ulaganje u edukaciju i podizanje svijesti.

Ono što su iskusili u Sloveniji, kako objašnjava Šehić, je da je svaki model produžene odgovornosti drugačiji, jer su se mijenjali ministri, a direktive sprovodile sukcesivno. Zato se, kaže, u direktivama moraju fiksirati modeli.

- Zapad se okreće prema modelima gdje je jedan operater zadužen za jednu vrstu otpada. Neko je rekao da je to monopol, ali ako je monopol dobar i kreativan, treba ga podržati. Proizvođači koji plaćaju naknade moraju imati uticaja na operatera. Zato idu jedna uz drugu - operativna i finansijska odovornost.

Zeos posluje i u Sarajevu, od 2012. godine, a djelatnosti pokrivaju sakupljanje otpada, obradu i reciklažu, navela je na konferenciji Elma Babić Džihanić, pomoćnik direktora.

- Prije nas, otpad koji se sakupljao, a koji je bio profitabilan, odlazio je u tokove ili na deponije. Mi smo prva i jedina firma u BiH koja je počela izvoz opasnih komponenata - opasne sijalice, frižideri, a od ove godine planiramo izvoz TV ekrana i monitora.

Kaže da većinu otpada prikupe od trgovačkih centara i javnih institucija i pokrivaju oko 50% federalnih opština. FBiH, kako ističe, ima uređen sistem za tretman ambalažnog i električnog i elektronskog otpada, dok RS za sada ima samo za oblast ambalažnog.

- Imamo obećanje federalnog ministarstva okoliša da će do kraja 2017. biti usvojen Pravilnik i uredbe za posebne tokove otpada, s obzirom na to da je u novembru stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravljanju otpadom, gdje je jasno navedeno šta je operater sistema i njegove obaveze.

Kada je riječ o naknadama za tretman otpada koje plaćaju proizvođači, Srbija ima daleko najskuplju u regionu i iznosi 511 EUR po toni. U Hrvatskoj je ona 290 EUR, u BiH 140, a u Sloveniji 127 EUR po toni.