Gradnja akumulacija kao rješenje za sušu - isplativa investicija?

Akumulacije od nekoliko stotina kubika vode po jednom hektaru mogle bi da budu rješenje za sušne periode koji će, po svemu sudeći, biti sve jači. Nameće se i pitanje, koji sistemi za navodnjavanje su bolji za pojedine grane poljoprivredne proizvodnje?

Na prijeratnoj televiziji Zagreb, prije tridesetak godina, emitovana je emisija sa tadašnjim stručnjacima u kojoj se govorilo o klimatskim promjenama, pričao je jedan kolega, voćar. Stručnjaci su prisjeća se, nagovješatavali kako će prostor tadašnje Jugoslavije imati klimu kao Grčka, a da će Sredozemlje, odnosno, zemlje na obalama mora, biti pustinja.

Najbolje će, kako su rekli, proći zemlje srednje Evrope, koje će imati najbolju klimu, sa dovoljno kiša. I dan danas, svako malo, kolega se sjeti te emisije, a kada ju je slušao, nije mogao da vjeruje da će se to dogoditi. Najgore je, kaže, što je to dočekao. I on, već drugu godinu, muku muči sa sušom koja pogađa stabla krušaka u njegovom voćnjaku.

Izgleda da su stručnjaci u zagrebačkom studiju bili u pravu. Vremena o kojima su oni pričali došla su i dešavaju se sada.

U posljednje dvije godine suša čini veliku štetu u svim voćnjacima, naročito u onima u kojima nema navodnjavanja. To je ona najgora, kada puca zemlja, lišće gubi boju, plodovi se suše, a kompletna stabla propadaju. Baš kao u Grčkoj, ali, šta je još gore? Zbog klimatskih promjena, viška ugljen dioksida, metana (krave su krive, zar ne?), stanjenog ozonskog omotača, sunčevi zraci još su jači, jednostavno, prže plodove, naročito u gornjim etažama krošanja. Bez protivgradnih mreža i navodnjavanja plodovi dobijaju ožegotine od sunca, najviše u pomenutim, gornjim dijelovima stabala.

A kako riješiti problem navodnjavanja? Rijeke, zbog manjka padavina, imaju sve niže nivoe, snijega je zimi sve manje, izvori se ne pune u dovoljnoj mjeri, a poljoprivredne kulture traže mnogo vode. Zato zalijevanje iz rijeka ne bi trebalo da dođe u obzir, osim u slučaju gradnje velikih akumulacionih jezera, što opet dovodi do ekoloških problema i sukoba s ljubiteljima ili zaštitnicima prirode. Jedan veliki voćar u Republici Srpskoj riješio je problem navodnjavanja svojih nekoliko stotina hektara, izgradnjom akumulacionih jezera. To je rješenje i za sve ostale voćare, naročito one koji imaju manje površine.

Pojednostavljeno rečeno, svaki voćar trebalo bi da ima svoju akulumaciju koja bi se, tokom jeseni, zime i proljeća, punila kišama, otapanjem snijega ili potocima, ako postoje u blizini. Najbolje bi bilo da se iskopaju u šumi, ako je blizu, ili na vrhu parcela, ako je brežuljkast teren. Za jedan hektar voćnjaka, npr. krušaka, tokom vegetacije, dovoljna je akumulacija od minimalno 250 kubika.

Uz pretpostavku da će tokom aprila i maja biti padavina, sa 1.200 sadnica po hektaru, nešto više od dvije stotine litara vode po sadnici, trebalo bi da bude dovoljno da izdrži sušni period. Još ako je u voćnjaku razvučena protivgradna mreža, sadnice će imati više šanse da prežive.

Akumulaciju od tri stotine kubika bager može da napravi za jedan dan. Uz ostale troškove, u koje spada sistem za navodnjavanje i pumpe, dolazimo do brojke da je 3.000 do 4.000 KM, dovoljno za rješavanje velikog problema koji će biti sve više izražen u godinama koje su pred nama. Ako je glinovito zemljište, glina teško pušta vodu, za svaki slučaj mogu se na dno postaviti jedan do dva sloja najlona, a sa strane da se metaricama isti taj najlon učvrsti.

U slučaju da je zemljište kamenito, potrebno je betoniranje što poskupljuje gradnju za barem tri puta. Ipak, uz podršku nadležnih institucija koje bi podržale subvencijama gradnju akumulacija, taj iznos bio bi prihvatljiv za većinu voćara i za vrlo kratak period riješio bi se ogroman problem ne samo njima, već i povrtarima.

Što se tiče ratarskih kultura, imajući u vidu da su u pitanju mnogo veće površine, problem bi mogao da se riješi izgradnjom velikih sistema za navodnjavanje, što se već radi u istočnom dijelu Republike Srpske. Ko ima manje površine ili su parcele blizu rijeka, lakše će se izboriti sa sušom. Jeste da bi u akumulacijama dolazilo do transpiracije, odnosno, isparavanja vode, naročito ako bi bile na sred polja, ne u šumi. Ali i taj problem mogao bi da se riješi pokrivanjem različitim materijalima, naročito manjih ili dotokom iz manjih vodotokova, dok ima vode u njima.

Jednostavno, svi bi morali da shvatimo da poljoprivreda nikada više neće biti ista i da će suša biti glavni problem svim granama. Ustvari, neće biti, ona je to već sada. Zemlja puca od suše, životinje su takođe žedne, a kiša u pojedinim mjestima ne pada mjesecima. Obezbjeđenje vode trebalo bi da bude ključan zadatak svim nadležnim institucijama iz oblasti agrara.

Na koji način navodnjavati kulture - sistemom kap po kap ili orošavanjem? Kod povrtarskih kultura sistem kap po kap pokazao se kao najbolji. Djelotvorno je i orošavanje, ali je zbog osjetljivosti na biljne bolesti, ipak praktičniji ovaj prvi. Još ako se primjenjuje malč sistem oko povrća, efekat je bolji.

Kod ratarskih kultura navodnjavanje rasprskivačima sigurno je najbolji način dok enigmu predstavlja navodnjavanje voćaka. Izraelski izum dobar je za navodnjavanje, ali s obzirom na to da je u našim voćnjacima u velikoj mjeri prisutna glina, dolazi do stvrdnjavanja i stvaranja pokorice pa kap po kap sistemu treba više vremena da je probije i dođe do korijena. Nije u pitanju pjeskovito zemljište, kao u pustinji, pa da voda odlazi u dubinu bez problema.

S druge strane, korijenove dlačice dalje su od debla, a oavj sistem navodnjava usko područje između dva stabla, što znači da sa dvije strane stablo ne uzima vodu. Korijen se širi između redova pa efekat ovog navodnjavanja nije dovoljno dobar i potrebno je mnogo više vode da se voćka snabdije dovoljnom količinom.

Šta je sa sistemom za orošavanje? I tu treba više vode. Kada su mrazne noći potrebno je minimalno 500 kubika vode da bi se stabla zaštitila od mraza. Međutim, ljeti je vegetacija u punoj snazi, listovi su u punoj veličini i posredstvom stoma mogu da prime vodu koja dospjeva na njih primjenom orošavanja maglom ili rasprskivača, ako su krupnije kapi u pitanju. Nije istina da se gubi voda, jer ona pada na stablo i između njih, tj. redova. Takođe će i korijenove dlačice, koje su između stabala i redova, lakše doći do vode. Ako je dugotrajna suša navodnjavanje rasprskivačima neće dovesti do pojačanog rasta trave, a ako se oko voćaka primjenuju herbicidi, korijen još više nema konkurenciju u iskorištavanju vode.

U uslovima suše, dva navodnjavanja tokom ljeta rasprskivačima ili orošavanjem maglom, od 150 kubika, u večernjim časovima, mogu da, u velikoj mjeri pomognu voćkama. Zašto u večernjim časovima? Zato što već u 08.00 časova ujutro temperatura zna da bude vrlo blizu tridesetog podioka što je, u slučaju tropskih noći, stres za biljku. Ako se navodnjavanje vrši uveče, više će biti vremena da biljka usvoji vodu. Osim toga, male su šanse da dođe do razvoja bolesti jer je kratak period za izbacivanje spora gljivica, a njima je potreban duži period vlaženja. Ako je akumulacija veća, npr. 500 kubika, za hektar voća pod jabukama, kruškama, šljivama, to bi trebalo da bude dovoljno za spas od suše.

Dakle, i jedan i drugi sistem daju rezultat, ali se uvidom na licu mjesta u pojedinim voćnjacima, nakon primjene rasprskivača i sistema kap po kap, pokazalo da je bolje da se, ukoliko je moguće, primjeni navodnjavanje pomoću rasprskivača. Najvažnije je ipak da se obezbjedi dovoljno vode, što više, to bolje.