Aleksandar Lilić, direktor firme "Grad projekt" - U ovoj državi niko se ozbiljno ne bavi građevinarstvom, a ni privredom u cjelini

(Aleksandar Lilić) Da bi se stvari pokrenule na bolje, jako je bitno razjasniti nekoliko stvari. Ekonomska kriza koja je zahvatila cijeli svijet prije nekoliko godina je odavno u stagnaciji. Mnoge zemlje su krizu prebrodile radom i pametnom koordinacijom, prije svega ljudskih, a zatim i prirodnih, finansijskih i drugih, ranije stvorenih resursa. I građevinarstvo je u mnogim zemljama bilo ključna "poluga" za izlazak iz krize. Za razliku od tih zemalja, mi smo u krizi pronašli još jedan dobar izgovor da ne uradimo ništa po pitanju ekonomije, uopšte, a logičan slijed takvog odnosa je, da je i građevinska djelatnost, kao sastavni dio takve ekonomije, u konstantnom opadanju. Rekao je ovo Aleksandar Lilić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Područne privredne komore Banja Luka i direktor firme "Grad projekt" iz Banja Luke, u intervjuu za "M-kvadrat", stručnom časopisu za građevinarstvo i arhitekturu u BiH.

Lilić kao argument navod primjer Njemačke, koja je, odmah po početku krize, reagovala diktiranim, enormno niskim kamatama na hipotekarne kredite, čime je, za običan svijet, prouzrokovala stanje da nikad nije bilo povoljnije graditi kuću, nego u vrijeme krize, a za privredne subjekte, samim tim, jako puno posla na domaćem tržištu.

- Ali, Njemačka je po mnogo čemu jedinstvena i svako poređenje sa njom, iz ove perspektive, zaista nema smisla. No, ove navedene činjenice imaju za cilj da demistifikuju frazu da je ekonomska kriza kriva za sve, pa i za ovako loše stanje u građevinarstvu. To jednostavno nije istina. Istina to da se u ovoj državi niko ozbiljno ne bavi privredom, ekonomijom, finansijama, školstvom, zdravstvom, prirodnim resursima, poreskim sistemom i da ne nabrajam dalje, pa ni građevinarstvom.

Svaki od prethodno pomenutih segmenata, kaže Lilić, na direktan ili indirektan način, utiče na građevinsku djelatnost.

- Ovdje ću navesti samo one ključne: neuređenost imovinsko-prvnih odnosa i javnih evidencija o vlasnistvu nad zemljištem i infrastrukturnim objektima, što ukazuje na potpuno neodgovorno ponašanje prema prostoru u cjelini, kao jednom od ključnih resursa kojim svaka država raspolaže. Druga važna karakteristika ovakvog sistema je netransparentnost u procesu planiranja i donošenju važnih odluka o razvoju prostora i dirigovan i neodgovoran način trošenja "javnog" novca, bez ozbiljih, prethodnih analiza isplatvosti ulaganja. Treća bitna anomalija je sistemsko sputavanje privatne inicijative lošim zakonskim rješenjima, kombinovanim sa letargičnom neažurnošću administracije i nepotrebnom količinom navodno "neophodnih" papira za dobijanje dozvola. Pored ovog, tu su i neadekvatan školski sistem koji stvara "neupotrebljive" kadrove u prevelikom broju, istovremeno destimulišući one kadrove koji bi mogli i htjeli da budu "upotrebljivi", zatim neodrživ poreski sistem u kome država naplaćuje poreze od građana, čak i na naknade i takse koje se istoj toj državi plaćaju prilikom dobijanja dozvola, što je vjerovatno jedinstven slučaj u Evropi, neuređen i za gradnju destimulativan bankarsko-finansijski sistem sa ogromnim kamatnim stopama, posebno na hipotekarne kredite, bez razrađenog sistema tzv. "projektnog finansiranja" itd.

- Nažalost, ovdje se mora postaviti pitanje da li bi se neko od njih uopšte i bavio sveobuhvatnim rješavanjem problema u građevinarstvu i, ako slučajno i bi, onda sa kojim razlogom i kojim motivima? Ali, o tome, nekom drugom prilikom. Stručna javnost obično nema tu moć da stvari mijenja, a oni koji tu moć imaju - imaju vjerovatno pametnija posla...

Prema Lilićevom mišljenju, prvi, neophodni korak ka promjenama na bolje mora da bude stvaranje svijesti o tome da je izgradnja objekata, infrastrukture, gradova i naselja uopšte, po svojoj važnosti, u kategoriji osnovnih ljudskih potreba i jedna od osnovnih tekovina civilizacije, kao što su hrana i voda, putevi ili slobodan protok robe, usluga i informacija.

- Prirodna potreba ljudi od pamtivijeka je da imaju krov nad glavom ili mjesto gdje će raditi i stvarati. Kada se o tome stvori svijest, onda će se iznaći i načini da se toj potrebi udovolji. Sa krizom ili bez nje, to se definitivno mora uraditi. Kada se ta prva "stepenica" prođe, onda se prelazi na drugu, konkretniju, u kojoj se jasno mora definisati činjenica da gradnja predstavlja opšti interes svih građana, a samim tim i države ili lokalnih organa vlasti. Na toj činjenici bi se temeljila promjena loših zakonskih rješenja, ali i promjena odnosa na relaciji činovnik-graditelj, gdje bi administracija radila u najboljem interesu graditelja, a samim tim i u interesu svih građana.

Tragična činjenica je, smatra Lilić, što naša država ima odlične prirodne predispozicije, vrijedne prirodne resurse u koje bi se isplatilo ulagati i dobar geografski položaj u odnosu na razvijeni svijet, ali nemamo svijest o tome. Tako, smatra on, dolazimo do jednog zatvorenog kruga u kome je loše stanje u građevinarstvu, privredi i ekonomiji, uopšte, najlakše prepisati svjetskoj ekonomskoj krizi.

Lilić dodaje da je osnovni uslov ozbiljnijeg ulaska stranog kapitala, stabilan i uređen politički sistem. To podrazumijeva i uređene vlasničke odnose, usaglašenu zakonsku regulativu kojom se ova oblast tretira i sigurnost ulaganja.

- Nerealno je očekivati da će se pojaviti ozbiljan strani investitor sa željom da nešto gradi u sistemu u kome se ne zna koje mu se građevinsko zemljište može ponuditi. Nismo sigurni ni čije je zemljište, ne znamo unaprijed koja mu je dokumuntacija potrebna za dobijanje dozvole, ni kada ćemo mu moći izdati dozvolu i da li će, kada tu dozvolu i dobije, biti prinuđen da, pored objekta, sagradi i kompletnu infrastrukturu koja mu je neophodna za funkcinisanje objekta. To se to nije moglo znati unaprijed, zato što katastar infrastrukture nije ažuran, a često se i ne zna u čijem je vlasništvu postojeća infrastruktura... Svaka investicija se, u normalnom svijetu, planira unaprijed, jer se planira sa idejom da određeni uloženi kapital donese određeni profit, kroz jasno određeno vrijeme.

Osim toga, u Republici Srpskoj, i cijeloj BiH, ne postoji odgovarajući stručni kadar koji može da odgovori tehnološkim izazovima savremenog graditeljstva, kaže Lilić.

- Ako pogledamo najnovije primjere svjetske arhitekture i graditeljstva, teško je povjerovati da bi neka firma ili konzorcijum firmi iz BiH, sa svojim tehničkim i stručnim potencijalima mogla da napravi željezničko-drumski most između Švedske i Danske, ili da napravi sada već čuveni stadion, poznat kao "Ptičije gnijezdo" u Pekingu. To zaista nije realno, čak i u daljoj budućnosti. Ali ono što bi, eventualno bilo realno, je da se građevinske firme iz BiH, udruženim snagama i koordiniranim djelovanjem, mogu pojaviti na nekim tržištima na kojima smo i ranije bili prisutni, poput Iraka, Libije, Angole, pa čak i Rusije, ali u prvo vrijeme kao podizvođači nekim tehnološki naprednijim sistemima, kako bi uhvatili ponovo "korak" sa vremenom.

Takvi poslovi bi, dodaje Lilić, trebalo da otvore dalje mogućnosti za razvoj, prije svega, stručnog kadra, pri čemu ne misli samo na inženjere i arhitekte, već i na kvalifikovane majstore svih profila.

Vrijeme je, smatra Lilić, da se pomirimo sa činjenicom da smo građevinski sektor, kao veoma važnu privrednu granu, sistematski uništavali posljednjih decenija i da je potrebno vrijeme da se on od toga oporavi. U protivnom, tonućemo sve dublje u krizu i sve teži će biti oporavak, rekao je Aleksandar Lilić u intervjuu za "M-kvadrat".