Kemal Jakić, direktor Imperial Tobacco BH: Spreman sam da se suočim sam svim izazovima koji me očekuju, s ciljem da budem još uspješniji u poslu te da budem još bolji čovjek

Da nije bilo upornosti, konstantnog i pristojnog podsjećanja da nam je još davno obećao ispričati svoju životnu priču, ona se vjerovatno nikada ne bi ni našla na našem portalu. Pričanje životne priče ga, kaže, podsjeća na dvije stvari: neko sumiranje ili potragu za novim poslom. Za sumiranje mu je još rano, drugi posao ne traži ali, ipak, obećanje je obećanje.

Kemal Jakić, direktor Imperial Tobacco BH, je rođen u Sarajevu 01. novembra 1970. godine i cijeli svoj radni i životni vijek je proveo u njemu. Kao dječak je trenirao nekoliko sportova, a najviše se zadržao u stonom tenisu, koji je i kasnije odigrao jednu od bitnih uloga u njegovom životu.

Prvim poslom se, kaže, počeo baviti još u srednjoj školi. Radilo se o prodaji kompjuterskih igrica za Commodore.

"Napravio sam značajnu mrežu kontakata širom bivše države, osigurao kontinuirano snadbijevanje novim igricama, te siguran plasman dalje. Uporedo sam i objavljivao neke tekstove u tadašnjim kompjuterskim časopisima, a sve u cilju povećanja prepoznatljivosti i relevantnosti moje (neregistrovane) firme JOOLA SOFT", priča Jakić.

Jako je uživao u tom periodu, a posebno se radovao poštaru koji je skoro svaki dan donosio neki novac od prodaje. Poslije par godina, posao se toliko razvio da više skoro nije imao slobodnog vremena, a o spramenju ispita na prvoj godini ekonomije nije ni razmišljao.

"Trebalo mi je malo vremena za uživanje, pa sam odlučio prekinuti taj posao i malo uživati do polaska na redovno odsluženje vojnog roka. Kako nisam mogao čekati kada ću dobiti džeparac, kojeg je uvijek bilo nedovoljno u tim godinama, zaposlio sam se u obližnjoj videoteci da bih sebi priuštio ono što sam želio. Po povratku iz vojske, par mjeseci sam uživao u "slobodi", a onda je došao i rat koji sam u cijelosti proveo u Sarajevu", nastavlja Jakić.

Odmah po završetku rata, u decembru 1995. godine, priključio se stonoteniskom klubu Bosna gdje poslije par mjeseci formira školu stonog tenisa za djecu. Tog perioda se, kaže, sa radošću sjeća, jer je uživao u podučavanju stonom tenisu velikoga broja djece, a još više u stvaranju zdravih ličnosti u njima.

"Jako sam ozbiljno pristupio ovom zadatku i mogu reći da sam bio veoma uspješan. U tom periodu su ostvareni najbolji rezultati u kadetskoj konkurenciju u dugogodišnjoj istoriji STK Bosna, a ponosan sam što sam dao svoj doprinos i u odgoju velikog broja djece ovoga grada", kaže Jakić.

Međutim, u državi kakva je naša, od posla trenera kadeta nije se baš moglo lagodno živjeti, a dva treninga dnevno i nisu bila mnogo isplativa. Tako je imenovan na mjesto tehničkog sekretara Kluba.

Kompjuterske tehnologije su u međuvremenu napredovale, pa je morao ponovo da uči kako da rukuje kompjuterom. U početku mu je, priča, i printanje nekog dokumenta, bio zahtjevna radnja, ali je ubrzo savladao osnove Word-a.

Iako je maksimalno uživao u poslu koji radi, nije bilo moguće osigurati finansijsku stabilnost, a o kupovini auta ili stana, nije se moglo ni maštati.

"Kako su mi se bližile tridesete, shvatio sam da moram nešto radikalno promijeniti, pa sam se prijavio na par oglasa za komercijalistu. Tada nisam bio previše ubijeđen da ću dobiti neku šansu, jer sam kao i većina mladih ljudi mislio da je to nemoguće bez "štele". Ipak nisam odustajao i potajno se nadao da ću ipak dobiti priliku da se dokažem", priča Jakić.

Vrlo brzo to se i desilo. Poslije testiranja i nekoliko intervjua dobio je posao komercijaliste u tadašnjoj Tobačni Grosist.

"U isto vrijeme četvorica nas je počela sa radom, a ja sam jedini bio bez radnog iskustva u komercijali. Rečeno nam je da postoji opcija da neko od nas postane regionalni vođa prodaje, ukoliko se dokaže tokom probnog rada. Moja startna pozicija je bila ubjedljivo najlošija, a kada tome dodate i jako loše vozačke sposobnosti, te nepoznavanje terena, skoro da i nisam imao nikakvih šansi", priča kroz smijeh te nastavlja:

"Ipak, kako sam sve dotadašnje poslove uspješno radio, nisam mogao sebi dozvoliti neuspjeh, pa sam uložio nevjerovatne napore da savladam sve izazove kojih je bilo nebrojeno tih dana. Poslije samo četiri mjeseca dobio sam poziciju regionalnog vođe prodaje za Federaciju BiH, i opet sam bio na početku sa mnoštvom izazova, prepreka kao i velikih očekivanja ispred sebe".

Morao je, kaže, "otimati" znanje, snalaziti se u raznim nepredviđenim situacijama, i učiti mnogostruko većom brzinom od uobičajene. Organizacija je rasla, a tako i njegova uloga u njoj, mada je bilo i jako teških trenutaka kada je želio sve napustiti i prihvatiti neke druge ponude. I pored brojnih iskušenja, nije posustao na svom putu, te je početkom 2006. godine, nakon odlaska dotadašnje direktorice, prešao na poziciju direktora prodaje za cijelu BiH.

"Mislio sam da je to vrhunac moje karijere, ali u decembru iste godine dobijam ponudu da preuzmem vođenje kompletne kompanije. Hrabro sam preuzeo tu "vruću" stolicu, i ni slutio nisam u kakvu avanturu se tada upuštam. Činjenica da sam još na toj poziciji, da su iza nas tri najuspješnije godine od osnivanja kompanije, da smo vodeća internacionalna kompanija u BiH, čine me jako ponosnim. Taj uspjeh je i u mnogome značajniji obzirom da je duhanska industrija među najjačim industrijama na svijetu, a u BiH su prisutne sve četiri vodeće svjetske kompanije. Ipak, biću potpuno zadovoljan tek kada postanemo broj 1 na tržištu BiH i preteknemo regionalnog i domaćeg proizvođača", pojašnjava Jakić.

Na pravom su putu da to i ostvare, a on je, kaže, i više nego svjestan koliko teških i mudrih odluka još treba donijeti, koliko napornog i konzistentnog rada je pred njima, ali je apsolutno uvjeren da će to i postići.

"Kako će se dalje nastaviti moja priča, uopšte ne razmišljam. Spreman sam da se suočim sam svim izazovima koji me očekuju, sa još većim žarom i motivom, a sve s ciljem da budem još uspješniji u poslu koji obavljam te da budem još bolji čovjek", ističe Jakić.

Pogledajte i druge dokumente u rubrici "Ko je ko"