Saša Trivić, vlasnik Krajina Klasa - Izazovi su izvori zadovoljstva

Kada imate kompaniju koja je od skromnih početaka došla do toga da ima 600 zaposlenih, da iz godine u godinu, uprkos krizama, razvija poslovanje i širi tržišta, jasno vam je da iza nje stoji uspješan menadžer. Riječ je o banjalučkoj kompaniji Krajina Klas, koja se bavi proizvodnjom pekarskih proizvoda i kolača, a na čijem čelu se nalazi Saša Trivić.

Sa Trivićem smo za Dnevnik uspjeha razgovarali o razvoju kompanije, o izazovima koje nosi liderska pozicija, načinu donošenja bitnih odluka, kao i planovima za dalji razvoj poslovanja.

- Poznato je da ukoliko želite da budete uspješni, morate voljeti to što radite. Srećan sam što je tako u mom sučaju, te mi ne padaju teško svakodnevni izazovi koje ova dva posla donose. Dobri poslodavci vole izazove i svakodnevno teže za dokazivanjem da mogu savladati svaki problem, tako da su izazovi na neki način izvori zadovoljstava.

- Obično kažem da u BiH imamo krizu 30 godina i da za nas nema iznenađenja. Za sve što nas zadesi, mi se vrlo brzo snađemo. Iz pandemije smo izašlu puno bolji nego što je bilo ko očekivao, svi finansijski rezultati su dosta bolji, plate i izvoz su rasli, broj radnika je povećan. Dakle, krize kao da i nije bilo. Naravno, imali smo pomalo i sreće jer naše vlade nisu donosile rigorozne mjere, te su pustili građane i privredu da žive i rade skoro normalno dok u mnogim drugim zemljama to nije bio slučaj.

Što se ukrajinske krize tiče mislim da će ona biti puno ozbiljnija nego pandemija i veća nego bilo ko može da pretpostavi, naravno ako potraje još koji mjesec. Trenutno najveći, a bojim se reći i dugoročno najveći, problem će biti snabdijevanje sirovinama jer je uticaj Ukrajine i Rusije na tržištu energije, hrane, sirovina za hemijsku industriju, čelika toliki da je sigurno da će u cijelom svijetu nedostajati skoro sve što te dvije zemlje poizvode. Činjenica je da će u budućem vremenu raditi onaj ko ima sirovine i da je to sada jedan od najvažnijih poslova za poslodavce obezbijeđenje pouzdanog snabdijevanja sirovinama. Smatram da bi za neke sektore trebalo i država da se uključi u proces obezbijeđenja strateških sirovina.

- Osim znanja i iskustva u kriznim vremenima morate imati i unutrašnji osjećaj šta je pravo rješenje. Današnja vremena su toliko turbulentna da vam ne pomažu previše znanje i iskustvo, jer sa ovakvom krizom se još niko nije susretao. Danas nam ostaje, kao najvažniji, taj osjećaj šta i kako uradit jer je očito da nas sve ove godine baš to održava.

- Naučili smo da je najvažnije biti informisan, razmišljati i rasuđivati. Takođe, da ne smijemo vjerovati u sve ono što nam neko drugi kaže. Ne postoje više nikakvi autoriteti u čije mišljenje se možemo pouzdati, jednostavno osuđeni smo da se borimo sami za sebe. Naučili smo da smo, uglavnom, ostavljeni na brigu samima sebi i da ukoliko ne radimo maksimalno dobro nemamo šansu za opstanak. Mislim da nam je i pandemija pomogla da izgradimo neke druge međusobne odnose zajednišva i zavisnosti jednih od drugih i da će nam to pomoći u budućim vremenima, a naročito danas kada nas čeka duga i teška kriza kakvu mi na ovim prostorima nismo vidjeli još od devedesetih godina.

- Kada nešto radite skoro trideset godina sve vam izgleda jednostavno i obično bez velikih problema. Međutim, kada se osvrnemo i analiziramo na koji način smo došli tu gdje jesmo, onda shvatiš da je to težak put, pun odricanja i rizika. Jasno je i da bez određenog nivoa sreće ne bi bilo ni uspjeha. S druge strane, bez učenja i sticanja novih znanja nema napretka, posebno u poslu kao što je naš, jer odavno na ovim prostorima nema stručnjaka u ovoj branši. Mislim da su naše najveće vrijednosti znanje i ljudi koje imamo, te da nam je u BiH najveći hendikep to što zbog rata kasnimo bar 10 godina za konkurencijom i da samo izuzetnim radom i zalaganjem možemo stići taj zaostatak.

- Za lidera se čovjek prvo treba roditi, tek onda stiče vještine i znanja. Imamo različite vrste lidera tako da ne možemo reći da postoji najbolji, najsposobniji ili idealan lider, jednostavno nema recepta za to. Lično sam najviše naučio iz knjiga Džeka Velča i knjiga Adežis instituta i preporučujem ih svima koji hoće da razvijaju vještine u vođenju kompanija.

- Poslodavci su poznati da ne vole nikoga slušati pa tako i ja najviše slušam sebe, odnosno svoj unutrašnji osjećaj. Nikada čovjek ne donosi odluku sam i u svakoj odluci učestvuju brojni saradnici koji, svako iz svog ugla, donose zaključke o mogućim odlukama. Dakle, bitno je znati slušati, ali na kraju je odluka samo vaša. Naravno krajnji korektivni faktor je supruga koja uvijek kada je teško doprinese svojim savjetima koji dovedu do ispravnih odluka.

- Već smo prisutni na tržištu Srbije, ali s obzirom na to da smo, mogu neskromno reći, tehnološki prestigli svu konkurenciju u Ex-Yu i da raspolažemo znanjima koja nam omogućavaju brže širenje, te da su kapaciteti u BiH skoro skroz popunjeni, zaključili smo da bi za dalji razvoj bilo dobro da otvorimo pogon u Srbiji jer je to, trenutno, najveće tržište i tržište koje ima potrebu za kvalitetnim proizvodima. Generalno, svi mi koji izvozimo imamo hendipek na stranim tržištima jer smo iz BiH, pa svi očekuju da su nam proizvodi lošijeg kvaliteta i da cijene moraju biti niže. Ovo je još jedan razlog zašto bismo trebali pogone praviti van BiH. Naravno da na takvu odluku djelomično utiče i stalna loša politička situacija u BiH i da je za firme kao što je naša dobra disperzija rizika na način da se imaju pogoni i u drugim državama. Što se izgradnje tiče trenutno smo u fazi traženja zamljišta i pregovora sa investitorima jer tako velike investicije ne možemo finansirati sami i na klasičan način.