Ugledni ekonomista koji je detaljno predvideo finansijski slom 2008. godine sada ima novu mračnu prognozu - Sledi kriza zbog koje će čak i države postati insolventne

Sada je ključna Rubinijeva teza kako su godine stimulativne fiskalne i monetarne politike dovele globalnu ekonomiju na šine usporenog voza koji vozi prema kombinaciji usporenog ekonomsko rasta i visoke inflacije. Takvu stagflaciju već smo videli, podseća Rubini, u 1970-im godinama, ali sada smo uz to suočeni sa spiralom dugova, što će centralne banke dovesti u nemoguću poziciju.

Razvijene zemlje i tržišta u nastajanju ulaze na nepoznatu teritoriju sporog rasta i visoke inflacije u kombinaciji sa ekstremnim nivoima zaduženosti. Tako nešto još nije zabeleženo u savremenoj ekonomskoj istoriji jer, po pravilu, stagflacija ne dolazi uz krizu duga. U 70-ima je tako inflacija, ako ništa drugo, smanjila nominalnu vrednost dugova sa fiksnim prinosima u razvijenim zemljama. Za razliku od krize 2007.-2008. godine, visok nivo zaduženosti bio je otpor pucanja balona na tržištu nekretnina, ali su prateća finansijska kriza odnosno krah kreditnog tržišta odveli ekonomiju u smeru deflacije. Sada se uz fiskalne i monetarne stimulanse generiše inflacija i uz ogroman nivo dugovanja, pogotovo javnih, stvara "majka stagflacijskih dužničkih kriza u godinama koje dolaze", napisao je Rubini.

Prema Rubinijevom mišljenju podsticajne fiskalne i monetarne politike nastaviće se naduvavanje imovinskih i kreditnih balona. Znakovi upozorenja u ovom trenutku više su nego očigledni: vrlo visoki odnosi cena i zarada na deonicama, niske premije rizika, napumpane vrednosti kuća i tehnološke imovine, iracionalni optimizam prema tzv SPAC kompanijama (special purpose acquisition companies), bujanje kripto sektora, korporativni dugovi visokih prinosa, kolaretizovane dužničke obveze, private equity i "meme deonice", spekulativna trgovina deonicama na dnevnoj osnovi… Ovaj bum će u jednom trenutku, najavljuje Rubini, doživeti svoj "Minsky trenutak " (trenutni gubitak samopouzdanja na tržištima), a centralne banke biće prisiljene na zatezanje pa – sledi lom.

Politike koje trenutno podstiču potrošačku inflaciju i stvaraju preduslove za stagflaciju čine ekonomiju izloženom celom nizu šokova. Ti šokovi mogu iznenaditi sa više strana – iz smera obnovljenih protekcionizama ili balkanizacije lanaca snabdevanja, od starenja populacije kako u razvijenim zemljama tako i onima u razvoju, od migracijskih restrikcija i povratka proizvodnje u regije sa visokim cineama rada…

Poseban je problem u tome što su centralne banke već izgubile svoju nezavisnost jer se od njih očekuje monetizacija masivnih fiskalnih deficita kako bi odložili krizu duga. Kako su narasli javni i privatni dugovi, ekonomije su već u tzv. klopci duga. Iako inflacija raste centralne banke boje se zatezati monetarnu politiku kako ne bi prouzrokovali talas bankrota, pa održavaju labavu monetarnu politiku, što vodi u dvocifrenu inflaciju i duboku stagflaciju.

Treba naglasiti kako se Rubini tokom većeg dela svoje karijere bavio tržištima u razvoju, a sada upozorava kako će ona biti u većim problemima nego prezadužene razvijene zemlje. Naime, dok će razvijenim zemljama kao u 70-ima inflacija barem smanjiti realnu vrednost dugova sa fiksnim prinosima, zemlje u razvoju sa dominantno dugovima u stranoj valuti biće u puno većoj opasnosti. Uz to, inflacija će u jednom trenutku, kao i osećaj neizvesnosti, dovesti od širenja kamatnih spreadova te povećanja premije na rizik. Koliko će scenario biti loš teško je proceniti, ali Rubini veruje kako će rast indeksa mizerije (zbir stopa inflacije i nezaposlenosti), tražiti odlučnu reakciju centralne banke za rezanje inflacije. Zadnji guverner američkih Federalnih rezervi koji je u borbi protiv inflacije zaoštrio monetarnu politiku i podizao kamate bio je Pol Volker. On se sa inflacijom obračunavao početkom osamdesetih. Posledica tog nužnog obračuna sa inflacijom bila je recesija sa dvostrukim dnom u Sjedinjenim Državama i dužnička kriza latinske Amerike i drugih delova sveta, uključivši i SFRJ. Problem je što su sada nivoi zaduženosti oko tri puta viši nego u 70-ima te bi anti-inflacijska akcija mogla voditi ekonomskoj depresiji odnosno nečem puno težem od obične recesije. Pod ovim uslovima čak bi i države mogle postati insolventne, što bi onemogućilo spašavanje banaka koje će se zbog nagomilanih dugova sigurno naći u problemima.

Dr. Doom je, čini se, u velikoj formi.