Proizvodnja mesa i mlijeka okosnica poljoprivrednog razvoja Milića - Kvalitetna sorta grla i mukotrpan rad garancija opstanka

Duško Šalipurević u Zrenjaninu je završio višu školu 2005. godine, nakon čega se zaposlio u Fabrici ulja Dijamant. U to vrijeme u rodnim Milićima njegovi najbliži su imali zdravstvenih tegoba, zbog čega se odlučuje na povratak u domovinu, kada počinje i njegov prvi važniji kontakt sa ovačarstvom.

Naime, bolesni baba i djed su imali stado od 40 ovaca, a zbog nemogućnosti da na drugi način obezbijede neophodne prihode, Duško se posvećuje naslijeđenom stadu, dok cijeli poduhvat biva propraćen i urođenom ljubavi prema životinjama.

Kako nam priča Šalipurević, do prije nekoliko godina njegovo stado je brojilo i 125 ovaca, ali danas je taj broj smanjen na 80.

On ističe da i u ovim teškim vremenima i poremećajima koje je proizvela pandemija uspijevaju da poslovanje održe u "blagom" plusu.

- Kod nas je specifično, tu nam je bilizu granica Srbija u kojoj jefitinije prodaju jagnjad, prodaje se i "na crno" tržište preko Drine, dok je kod nas duplo skuplja hrana. Tako da mene više košta jagnje da dođe na 30 kg nego nekog farmera u Srbiji – pojašnjava Šalipurević.

Kaže da se najveći dio prihoda zasniva na prodaji jagnjadi, a da je do skora bila aktuelna i prodaja vune.

Ono na šta je posebno ponosan jeste kvalitetan priplodni materijal koji je uspio da dobije, a koji, kako kaže prodaje po duplo većoj cijeni od onog koji se dobija od tovnih grla.

- Uglavnom prodajem na lokalnom tržištu, a ono što je takođe specifično jeste da na nivou BiH nema ministarstva poljoprvirede. Mi imamo stado sa pedigreom, ali nemamo agenciju koja bi izdavala potvrdu da mogu da prodajem sa pedigreom – navodi Šalipurević

Ističe da je prije nekoliko godina napravio objekat u koji je uloženo oko 13.000 KM što je sa nabavkom dva traktora sa priključcima bila investicija od oko 50.000 KM. Šalipurević se nada da će ova ova godina biti bolja, a kako kaže, planova za razvoj uvijek ima, samo da kriza što prije prođe.

Mljekarstvo u brdskom kraju

Sa sličnim izazovima na milićkom području suočava se i Željko Madžarević, koji se proizvodnjom mlijeka i stočarstvom bavi posljednjih 15 godina.

- Osnovni cilj je obezbjediti sredstva za život, jer nije bilo mogućnosti da se nađe posao pa sam 2005. godine počeo da se bavim mljekarstvom. To je kao i svaki drugi posao, težak, mukotrpan. Počeo sam sa dvije krave muzare, a sada imam 15ak grla, radi se i borimo se – ističe Madžarević.

Dodaje da im finansijski pomažu opština, država, a ranije su se i kreditno zaduživali.

- Imamo organizovan otkup mlijeka od Mliječne industrije 99 Gradačac. Ranije smo imali problema sa Tuzlanskom mljekarom, sa njima je bilo 37 kooperanata, ali počeli su da kasne sa plaćanjima, dugovanja su bila i po godinu dana, pa je stanovništvo odustalo. Sada imam dva proizvođača na stanici, a bilo ih je 37– navodi Madžarević.

U njegovoj porodici svi rade i pomažu u vođenju poslova. Osim sirovog mlijeka, prave i sir i kajmak, za sada samo u krugu prijatelja i rodbine, a Šalipurević kaže da su to manje količine jer trenutno nemaju sredstava da proizvode veće količine.

Dodaje i da bi voljeli da i kod njih bude kao u zemljama Evropske unije, da imaju mehanizaciju kakvu i oni imaju.

- Kod nas su mali komadi zemlje, male parcele, usitnjenje i brdski kraj, što iziskuje dosta troškova za rad.

Njegove krave su uvežene iz Njemačke, rase simentalac,koje daju 25 do 30 litara, i za čiju nabavku je država priznala 30% povrata sredstava.

Kaže nam da sa lokalnom samoupravom imaju dobre odnose.

- Zadovoljni smo saradnjom sa njima, kao i sa državom. Sada imamo redovne podsticaje i ako bismo se žalili bili bismo bezobrazni - kaže Madžarević i dodaje da planiraju nabavku većeg traktora, ali baš kao i Šalipurević, čeka dalji razvoj situacije oko pandemije i da tome prilagodi želje i očekivanja.